Buldozi u knjizevnim djelima

Ukoliko naiđemo na književna djela u kojima se spominju buldozi,ili su
čak i neki od likova,mogli bi ih ovdje navesti. Možda čak i prepisati
neke najzanimljivije dijelove koji se odnose izravno na buldoge.
Naročito
bi pažnju trebalo obratiti na starija književna djela,jer bi nam mogla
pružiti uvid u to kakvi su nekada bili buldozi.


_______________________________________ ______________________
_______________________________________ ______________________

Pripovijetka o buldogu s kraja 19.stoljeća,koju ću prenijeti u cjelosti (naravno,u nastavcima).

Ernest Seton- Thompson: "Bjelko"

--I

Kad
sam ga prvi put vidio,bila je večer. Ujutro sam dobio od svog starog
prijatelja Jaka ovu brzojavku: "?aljem ti mladog zanimljivog psa za
uspomenu. Budi uljudan prema njemu. Sigurnije je."
Jaku bi bilo
slično,da mi je poslao pakleni stroj ili šugavu životinju i izvana
napisao,da je mladi pas,pa sam zato s velikom radoznalošću očekivao
pošiljku.
Kad je prispjela,opazio sam natpis: "Pazi - grize!" i
kadgod bih je se malo dotaknuo,čulo se muklo režanje. Kroz željeznu
rešetku vidio sam,da nije bio tigar,nego mali bijeli buldog.
Navaljivao
je na mene i na sve,što mu je došlo na oči ili u blizinu,a njegovo
režanje i zavijanje neprestano mi je razdiralo uši.
Ima dvije
vrsti lajanja kod pasa: jedno je duboko i dolazi iz grudiju,a znači
uljudno opomenu,drugo počinje u gubici,mnogo je više i znači,da će pas
sad navaliti.
Zavijanje mog buldoga uvijek je bilo ovo posljednje.

Ja
sam bio oduvijek prijatelj pasa,pa sam mislio,da se razumijem u njih i
odmah sam donio svoj patentirani nož,koji je bio ujedno i
čekić,čačkalica,škare,pila za nokte,šaraf i lopatica. S tim sam
jedinstvenim oruđem počeo skidati rešetku.
O,ja sam se dobro
razumio u to i znao sam postupati s psima. Mali bijes je kod upotrebe
moga patentiranog noža neprestano zavijao,i kad se rešetka malo
digla,htio je upravo na mene skočiti. Srećom je moj nemirni gost zapeo
jednom nogom za rešetku i tako ostao viseći,inače bi me bio sigurno
ugrizao,jer je njegovo nastojanje bilo iskreno i srčano.
Ja sam
stao na sol i htio se sporazumjeti s njime. Bio sam čvrsto uvjeren,da
sa životinjama treba govoriti,pa i danas tvrdim,da one shvaćaju tako
našu namjeru,ako i ne razumiju riječi.
Mali je četveronožac
najprije stao pod stol,oštro se ogledao naokolo i budno pazio,ne će li
se pojaviti jedna noga da siđe sa stola.
Ja sam držao,da bih ga
sigurno mogao pogledom ukrotiti,ali to nije bilo moguće s onog
mjesta,gdje sam bio ili bolje tamo,gdje je on bio,pa sam se morao
priznati zarobljenikom.
Ja sam vrlo hladnokrvan čovjek-tako si
bar laskam-zastupnik sam jedne trgovine željezom,a nas u hladnokrvnosti
nitko ne može natkriliti,osim možda rječita gospoda zastupnici iz
trgovina odijelom.
Izvadio sam iz prsluka cigaru i pušio je
stojeći kao kip,dok je moj mali silnik dolje stražio. Još sam jedamput
uzeo brzojav u ruku i pročitao: ".....zanimljivog psa. Budi uljudan
prema njemu. Sigurnije je."
Mislim,da je moja hladnokrvnost više
djelovala,nego moja uljudnost,jer je poslije pol sata prestalo režanje.
Poslije jednog sata nije više skakao na novine,koje sam oprezno pružio
preko ruba stola,da ispitam, kakove je volje; možda se pomalo izgubla
razdraženost,uzrokovana onim tijesnim kavezom. Kad sam zapalio treću
cigaru,odljuljao se do peći i tamo legao. Kod toga nije zaboravio na
moju prisutnost,ne,na takav prijezir se nijesam mogao potužiti.
Neprestano me je jednim okom promatrao,a ja sam oba oka upravio na
vršak njegova repa. Kad bi se taj samo jedamput zanjihao s lijeva na
desno,bila bi pobjeda moja,ali on se nije zanjihao.
Dohvatio sam jednu knjigu i čitao,dok me nisu uhvatili grčevi u nogama,a vatra se skoro sasvim utrnula.
Oko deset sati navečer bilo je vrlo hladno,a oko deset i po utrnula se vatra sasvim.
Dar
mog starog prijatelja polagano je ustao,zijevao i protezao se i napokon
se uvukao pod moj krevet,gdje je našao jedno krzno,da tamo zaspi.
Ja
tiho stupio sa stola na ormar,onda na peć i napokon sam sretno dospio
na krevet. Tu sam se svukao,što sam tiše mogao,samo da izbjegnem oštroj
kritici svoga gospodina gosta.
Još nisam bio zaspao,kad začujem,da
nešto grebe pod mojim krevetom,onda osjetim,da je nešto došlo na krevet
i skotrljalo se do mojih nogu. Sigurno je Bjelku bilo dolje previše
zima,pa je zahtijevao ono,što je u mome domu bilo najbolje i
najtoplije. Skvrčio se na mojim nogama tako,da mi je bilo vrlo neugodno
i ja sam pokušao,da se udobnije namjestim. Jedva sam maknuo malim
prstom,kad se on baci tako bijesno na nj,da me je samo debeli vuneni
pokrivač sačuvao od doživotne sakatosti.
Cijeli sam sat micao noge
svaki put samo za vlas dalje,dok sam napokon tako ležao,da sam mogao
zaspati. U noći me je nekoliko puta probudilo srdito režanje. Sigurno
zato,što sam se usudio maknuti palcem bez njegova dopuštenja,ili što
sam hrkao.

Ujutro sam se spremio da ustanem,dok Bjelko još
nije na to mislio. čitalac vidi,da ga zovem. Za neke je pse teško naći
ime,koje bi im pristajalo,a opet drugi nadjenu si ime,tako reći sami.
Dakle ja sam htio ustati oko sedam sati,a Bjelko u osam,pa smo naravno ustali u osam.
Prema
sluzi,koji je ložio peć,ponašao se prilično hladno. Dopustio mi je da
se obučem,da pri tom nisam trebao stati na stol. Kad sam odlazio iz
sobe na zajutrak,rekao sam mu: "Bjelko,ima ljudi,koji bi s tobom
drugačije postupali,ali ja ću upotrebiti svoj način,koji je sigurno
bolji. Liječnici sada osobito preporučuju liječenje glađu. To ću i ja
pokušati!"

Moguće se čini okrutnim,ali ja mu cio dan nisam dao
ništa jesti. Morao sam doduše vrata dati nanovo oličiti,jer ih je sva
bio izgrebao,ali za to je navečer rado primio hranu iz moje ruke.

Za
tjedan dana bili smo već dobri prijatelji. On je spavao na mom
krevetu,a ja sam mogao micati nogama bez straha,da će me ozbiljno
napasti.
Glad je učinila čudo od njega. Za tri tjedna bili smo već
- no ukratko čovjek i pas,i on je zaista obistinio one riječi moga
prijatelja u brzojavci.

Straha nije poznavao. Ako mu se kakav
mali pas približio,nije ga ni pogledao,ali ako je bio srednje veličine
ili dapače velik,onda je digao svoj podraženi rep ravno u vis,obilazio
oko stranca,grebao prezirno stražnjim nogama i gledao u nebo,u
daljinu,na zemlju,ukratko svakamo samo ne na psa i samo je tihim
režanjem pokazao da ga je opazio. Ako se stranac nije odmah
maknuo,započela je borba i stranac je obično jako brzo otišao svojim
putom. Katkad je i Bjelko morao pobjeći,ali ni najgore iskustvo nije ga
moglo sklonuti na opreznost.
Kad sam se vozio u kočiji - bila je
upravo izložba pasa - izveli su velikog bernardinca na ulicu. Moj se
mali pas tako zanio tom veličinom,da je skočio iz kola,samo da se
uzmogne s njime ogledati i pri tom je slomio nogu.

Da,straha
taj mali razbijač nije poznavao,a i u mnogom se drugom razlikovao od
svih pasa,koje sam poznavao. Kad bi na primjer koji dječak bacio kamen
na nj,on ne bi pobjegao nego trčao ravno k dječaku,pa ako bi taj još
jednom bacio,poslužio bi se Bjelko svojim zakonom i sam sudio. Tako si
je pribavio sveopće poštovanje.
Nježnije je osjećaje gojio samo prema meni i vrataru i počastio nas svojim prijateljstvom.
To
sam odlikovanje naučio tijekom vremena sve više cijeniti,a u sredini
ljeta ne bi Carnegie,Vanderbilt,ni Astor mogli skupiti toliko novaca,da
dobiju makar samo jednu četvrtinu dionice na moga Bjelka.

--II

Premda
nijesam morao redovito putovati,ipak sam u jesen bio prisiljen da odem
radi nekih poslova,pa su Bjelko i moja gazdarica ostali sami kod
kuće,no to nije bilo dobro: prezir kod njega,strah kod nje,a mržnja kod
obojega.

Bio sam u sjevernom dijelu Udruženih Država,da tamo
prodam bodljikave žice. Svake sedmice jedamput dobio sam poštu i
gazdarica se neprestano tužila na Bjelka.

Kad sa došao u
Mendozu u sjev.Dakoti,tražili su mnogi bodljikave žice. Ja sam prodao
robu jednome trgovcu željezom na veliko i onda se otputio gojiteljima
blaga,da čujem njihove praktične nazore o pojedinim vrstama bodljikave
žice.
Tako sam došao na jedan veliki majur nazvan Banch,koji je
pripadao braći Penroof. Sada se čovjek ne može dulje zadržavati u
kraju,gdje se goji blago,da ne čuje sa svih strana tužbe na vukove,koji
čine veliku štetu. Prošla su ona vremena,kad ih se moglo na veliko
tamaniti otrovom,pa su oni postali pogibeljni za svakog posjednika.
Braća Penroof su po uzoru drugih gojitelja blaga sasvim prestali
proganjati ih stupicama i otrovom i pokušali su sreću gajenjem raznih
vrsta pasa,koje su upotrebljavali za lov na vukove. Oni su mislili,da
će tako moći uspješno tamaniti vukove i da će se ujedno i dobro
zabavljati.

Psi lisci nijesu bili za to,bili su premalo
ratoborni; velike danske doge bile su previše nespretne,a hrtovi su
samo tako dugo slijedili divljač,dok su je mogli okom pratiti.
Svaka
je vrsta imala svojih pogrješaka,ali gojitelji blaga nadali su se da će
postići svoj cilj,ako u lov povedu od svake vrste po nekoliko,pa sam ja
mogao uživati u svoj toj raznolikosti,kad sam u Mendozi prisustvovao
jednome lovu na vukove.
Bilo je tu kojekakovih mješanaca,ali i čiste pasmine,osobito par ruskih hrtova,koji su morali biti silno skupi.
Najstariji brat,Hilton Penroof, "stručnjak",vrlo se ponosio njima i mnogo je od njih očekivao.
"Hrtovi
imaju pretanko krzno" rekao je on, "da bi se mogli uspješno s vukovima
boriti,a Danci su prelijeni,no vi ćete vidjeti kako će dlake
letjeti,kad se budu naši Rusi umiješali".

Tako su hrtovi bili
upotrebljeni za trčanje,Rusi za boj,a Danci su morali ostati u pričuvi.
Bilo je i dvoje,troje lisičjih rasa,koji su morali svojim finim
nosovima naći trag,ako bi se divljač udaljila.
Bio je lijep
kolovoški dan,kad smo izjašili u valovite poljane. Zrak je bio jasan i
svjež,ali o snijegu i ledu još ni traga,ma da je doba već bilo dobrano
poodmaklo. Konji su bili mladi i često su mi pokazivali,kako je to,kad
hoće da zbace jahača sa sebe.
Psi su nestrpljivo grizli uzice,a
kad se daleko u ravnici vidjelo nekoliko sivih pjega,za koje je Hilton
tvrdio,da su kojoti ili vuci,pojurilo je sve veselo naprijed.

-nastavit će se

Ovdje se francuski buldog ne spominje baš u književnom djelu,ali
spominje se u dnevniku Tatjane, starije sestre od svima nam znane
Anastasije. Obje su bile pripadnice ruske carske obitelji, kćeri cara
Nikolasa Romanova i carice Aleksandre.

Obitelj je bila poznata po ljubavi prema životinjama, tako je u obitelj došao i francuski buldog ORTINO

Iz Tatjaninog dnevnika, no na engleskom:

"Anya brought me from Malama a small French Bulldog (Ortino). It is a very cute little thing - I am so happy."

"We had dinner with father, mother and NP (Sablin, a family friend). The dog was sitting with me... he is adorable."

"My doggy Ortino was running about the room and playing during the teatime. It is so funny and sweet"

"We
are sitting in Mother's room after dinner. Olga and Mother are playing
"Colorito" and Ortino is running about the room like a mad dog"


Anastazija u svom dnevniku piše o Ortinovom hrkanju pošto je Ortinu bilo dozvoljeno da spava u sobi:
"When
we are asleep at night, all of us sisters are kept awake by Ortino,
Tatiana's French Bulldog, who snores. We have tried everything, but
nothing works!"

Nakon Boljševičke revolucije obitelj je bila
protjerana, no Tatjana je sa sobom povela i Ortina. No u ponoć
16.6.1918 cijela je obitelj smaknuta.
U kasnim 90-ima došlo je do
eshumacije tijela carske obitelji, među njihovim kostima, nađene su i
kosti koje su se tada opisale kao kosti malog terijera. Pretpostavlja
se da su bile Ortinove.
Njegove kosti pokopane su zajedno sa kostima cijele obitelji u grobnici u Moskvi.

-nastavak pripovijetke "Bjelko":

No kad je pala večer,nijesmo
imali nikakve lovine,nikakvog dokaza,da smo se pobili s vukovima,osim
ako hoćemo da amo uračunamo krvavu ranu,koju je jedan hrt imao na
ramenu. Braća Penroof bila su vrlo nezadovoljna tim neočekivanim
neuspjehom. Od srditosti psovali su pse,pa se činilo,da su i u Ruse
izgubili svako povjerenje.

Ja sam taj neuspjeh mogao samo
ovako protumačiti. Psi su doduše bili jaki i brzi,ali oni sivonje su ih
prestrašili. Oni se nijesu ufali otvoreno s njima pobiti,pa su vukovi
lijepo mogli pobjeći.
I nehotice sam sad pomislio na svog malog
druga,s kojim sam kod kuće dijelio krevet. "Kad bi samo on ovdje bio"
mislio sam ja, "vidjela bi ova kukavčad uzor od psa,koji ne bi u
pogibli leđa okrenuo".

Kad sam se drugi dan odvezao dalje u
Baroku,našao sam tamo svežanj pisama i među njima dva lista od moje
gazdarice. U prvom je pisala,da se "taj gad u mojoj sobi besramno
ponio",a u drugom je energično zahtijevala,da se Bjelko mora odmah
odstraniti.
"Zašto da mi ga u Mendozu ne pošaljete?" pomislim. "To
je i onako samo dvadest sati željeznicom,a oni u Mendozi će biti
sretni,kad ga budu imali. Kad svršim svoj posao,vratit ću se opet preko
Mendoze i uzeti ga sa sobom".

--III

Moj novi susret s
Bjelkom nije bio tako različit od prvoga,kako bi čovjek mislio. On je
skočio na me baš kao da bi me htio gristi i neprestano je režao,ali je
to režanje sad dolazilo iz grudiju i bilo mnogo dublje nego ono prvi
puta,a repić je živahno skakao s jedne strane na drugu.

Penroofovi
su još mnogo puta išli u lov na vukove i bili jako nezadovoljni,jer
nijedamput nije bio uspjeh bolji od prvoga. Psi su doduše svaki put
pronašli vukove i dostigli ih,ali ih nijesu mogli usmrtiti,a ljudi
nijesu došli dosta blizu,da to uzmognu spoznati.
Jednog smo jutra
opet rano izjahali; bili su to isti ljudi i konji,iste vrste pasa,kao i
prvi puta samo je još jedna malenkost pridošla,moj mali bijeli
psić,koji je uvijek bio oko mene i silno želio da iz blizine upozna sa
svojim oštrim zubima ne samo pse,nego i konje.

Nikad ne ću
toga lova zaboraviti. Nalazili smo se na jednoj od onih niskih
valovitih uzvisina,s kojih se vidi u daljinu,čovjek bi rekao,u
neizmjernost,kad je Hilton uzviknuo,istražujući okolinu dalekozorom:
"Vidim ga! Eno ide prema pogorju. Bit će da je kojot".
Prvo je
sad bilo da se hrtovi odvedu tamo,odakle su mogli plijen okom
slijediti,a to nije bilo lako,jer je zemlja bila puna grmlja,koje je
bilo više od pasa.
No Hilton je povikao: "Ovamo,Grome",nagnuo se
u sedlu na stranu i pružio nogu. Grom je spretno skočio gore i već
stajao na sedlu,a Hilton je pružio ruku naprijed i pokazivao: "Eno
ga,vidiš li,eno ga tamo!".

Pas se naprezao i gledao smjerom,koji je gospodar pokazivao; napokon je
valjda ugledao kojota,jer je tiho lajući skočio na zemlju i odjurio.
Drugi
su ga slijedili u dugom nizu,a mi smo se žurili za njima koliko smo
mogli,no ipak smo sve više zaostajali,jer je zemlja bila na mjestima
raspucana,te izrovana od jazavaca i pokrivena kamenjem i grmljem,pa se
na brzi kas nije moglo ni misliti.
Mi smo dakle zaostali,a ja,koji
sam najslabije jahao,najviše. Nekoliko puta smo mogli vidjeti pse,kako
su upravo letjeli ravnicom ili nestali u kojoj guduri,da se skoro opet
na drugoj strani pojave. Hrt Grom bio je na čelu,a kad smo došli do
slijedećeg humka,mogli smo cijeli lov pregledati. Naprijed je jurio
svom brzinom jedan kojot,a za njim u udaljenosti do kojih četiri
stotine metara psi.

Kad smo ih opet vidjeli,bio je kojot mrtav,a psi su hropćući sjedili naokolo; samo oba lisičara i Bjelko nisu bili tu.
"Prekasno
za djelo",rekao je Hilton,pogledavši lisičare. Onda je ponosno pogladio
Groma i rekao obrativši s k meni: "Vidite,išlo je i bez vašeg malog".
Stari
Penroof podrugljivo je mrmljao: "I to mi je hrabrost,kad deset velikih
pasa,navali na jednoga kojota. Vidjet ćemo,kako će to biti,kad sivonje
dođu".

Drugi smo dan opet izašli,jer sam ja htio da vidim što je na stvari.
S jedne uzvisine vidjeli smo sivu mrlju,kako se miče naprijed. Bijela bi mrlja značila antilopu,crvena lisicu,a siva vuka.
Opet
su Gromu pokazali divljač,kao i dan prije,pa je on opet vodio to šareno
društvo-hrtove,vučjake,lisičare,Dance,buldoga i jahače. Jedan čas smo
opet vidjeli cijelu sliku jasno pred sobom.
Ovaj put je bio pravi vuk.
Meni se činilo,kao da progonitelji toga dana nijesu tako jurili kao zadnji put.
Kako se stvar svršila,nije nitko znao,jer su se psi vraćali jedan za drugim,a o vuku nije bilo više ni traga.
Stari
je Penroof opet svašta porugljivo primjećivao o vrsnoći i hrabrosti
svih tih pasa,a Hilton se nije mogao suspregnuti da malo ne bocne o
neustrašivom buldogu,na što sam mu ja odgovorio. "Ne znam,no čini mi
se,da on vuka nije ni vidio. Kad ga on ugleda,kladio bih se,borit će se
na život i smrt".
Iduće noći usmrćeno je nekoliko krava baš uz posjed i mi smo se spremili na nov lov.

Početak
je po prilici opet bio isti. Kasno poslije podne vidjeli smo u
udaljenosti od kojih osam stotina metara jednoga sivonju. Hilton je
pozvao Groma na sedlo. Ja sam slijedio njegov primjer i počeo Bjelka
također huckati. Imao je kratke noge,pa je morao nekoliko puta
skakati,dok mu je to uspjelo. Pomogao se mojom nogom,koju sam mu morao
pokazivati i upozoravati ga,dok je opazio divljač,ali onda je pojurio
za ostalim psima s odlučnošću,koja je mnogo obećavala.

-nastavak pripovijetke "Bjelko":

Ovaj put smo pošli sasvim
drugim putem,ne više prema rijeci,i to s razloga,koji su nam istom
kasnije postali jasni. Bili smo svi na okupu,kad smo dojahali do jedne
uzvisine i vidjeli lov jedno osam stotina metara daleko,baš kad je Grom
stigao vuka i navalio na nj. Vuk se okrenuo svome progonitelju i sad se
odigrao zanimljiv prizor.
Psi su došli po dva,po tri do njih i
okružili vuka lajući naokolo,dok nije na koncu i mali Bjelko došao. On
se nije dugo zadržavao lajanjem,nego je ravno na vuka navalio i skočio
mu za vrat. Promašio je doduše,ali kako se činilo,ugrizao ga za gubicu.
Sad su i veliki psi navalili,pa je vuk za dva časa bio mrtav. Mi smo
brzo jahali,da vidimo borbu iz što veće blizine,pa smo se bar mogli
uvjeriti,da se Bjelko dobro ponio.
Sad sam Hiltonu vraćao za ona
bockanja od jučer. Bjelko je pokazao put,a ostali psi su napokon pod
njegovim vodstvom jedamput i bez ljudske pomoći usmrtili vuka.

Dvije
su nam stvari kvarile veselje; prvo je bio vuk još mlad,pa je zato i
trčao onako ludo kroz poljane,a drugo je Bjelko bio ranjen,vuk ga je
jako ranio na ramenu.
Kad smo ponosno jahali kući,opazio sam,da je
ohromio. "Ovamo",zvao sam ga, "ovamo"! On je nekoliko puta pokušao
skočiti na sedlo,ali mu nije uspjelo. "Hiltone,molim vas,pomozite mu
gore".
"Hvala,ne volim imati posla s čegrtušama",odgovori mi on.
Svatko je sad znao,da se Bjelku nije dobro približiti.
"Ovamo,Bjelko,skoči",i pružih mu svoju batinu. On je zgrabi i ja ga
povučem gore. Namjestio sam ga naprijed na sedlu i tako ga ponio kući.

Njegovao sam ga kao svoje dijete. On je pokazao gojiteljima,kako da poprave svoje pse.
Lisičari
mogu biti dobri,hrtovi brzi,a Rusi i Danci dobri borci,ali svi oni ne
valjaju ništa prema neustrašivosti,hrabrosti i neobuzdanosti jednog
buldoga.
Taj dan su naučili posjednici,kako će se riješiti vukova,pa su to i učinili.
Sada u svakome lovu sudjeluje i nekoliko buldoga,po mogućnosti Bjelkove Mendoza-pasmine.

IV

Sjutra je bio Dušni dan,godišnjica,što je Bjelko došao.
Vrijeme
je bilo jasno,svijetlo i ne odviše studeno; snijega nije bilo. Na
imanju se taj dan obično kakovim lovom proslavio,a ovaj put se naravno
išlo na vukove.
Svi su bili nezadovoljni i zabrinuti,jer je
Bjelkova rana bila ozbiljna. On je spavao kao obično do mojih nogu,a
krvave su mrlje pokazivale to mjesto.
S vukovima se nije mogao boriti,a lov je već bio određen.
Zato su ga namamili u jednu žitnicu i tu zatvorili,dok smo mi odjahali- barem ja- s osjećajem,da nam prijeti neka pogibao.
Ja sam znao,da bez moga psa ne će biti sreće,ali kakova će nas nesreća stići,to nisam mogao ni pomisliti.

Jahali
smo daleko vani u pogorju,kad najednom doleti kroz grmlje jedna bijela
lopta,a čas kasnije bio je kraj mene Bjelko,mahao repom i lajao. Natrag
ga nijesm mogao poslati,jer on to ne bi poslušao ni da mu ja
zapovijedim. Rana mu je bila krvava,pa sam mu pružio batinu i digao ga
na sedlo. Mislio sam,da će on tu lijepo počivati sve do povratka. Tako
sam ja mislio,ali sam se grdno prevario.
Hilton je klicao "hu,hu", a to je značilo,da je otkrio vuka.
Oba
ruska hrta zajedno su skočila na svoje uzvišeno mjesto za motrenje
tako,da su se sudarili i prekobacivši se pali natrag u grmlje.
Bjelko
je međutim oštro pazio,pa je i ugledao vuka,koji nije ni bio daleko,i
prije nego li sam se ja mogao snaći,skočio je on sa sedla i trčao sad
krivudasto obilazeći grmlje,a sad ravno preko njega i kroza nj. Za
nekoliko je časova bio na čelu cijele skupne. Svi su u običnom redu
slijedili sivu mrlju.
činilo se,da će biti dobar lov,jer je vuk bio samo osam stotina metara daleko,a psi su iz svih sila jurili za njim.
"Pošli su do Medvjeđe gudure", vikne netko.
"Na onu stranu,pa ćemo im presjeći put".
Mi se okrenemo i objašimo Hulmerov humak,a borba se po svoj prilici odigravala na južnom obronku.
Odkasali
smo na Cedrove visočine i baš smo se htjeli spustiti drugom strano
dolje,kad je Hilton zaviknuo: "Tako mi svetoga Gjurgja,evo ga! Mi
idemo upravo prema njemu". On skoči s konja,pusti uzde i pojuri
naprijed,a ja za njim.

Prema nama je teturao veliki sivonja.
Glava mu je bila sagnuta,rep vodoravno ispružen,a jedno pedeset metara
iza njega letio je Grom kroz ravnicu kao kakav jastreb,koji nisko leti.

Jurio je dva puta brže od vuka.
Za čas je pas bio kraj njega i navalio na nj,ali je uzmaknuo,kad se vuk prema njemu okrenuo.
Sad su bili upravo pod nama,ni pedeset koračaja daleko.
Garwin
je trgao samokres,ali je sudbina htjela,te ga je Hilton suzdržao s
riječima: "Ne,ne pusti,vidjet ćemo,kako će se svršiti".
Za nekoliko hipova bio je i drugi hrt stigao,pa onda i ostali,kako je brzo koji mogao.
Svaki
je došao ratoboran i odlučan,da vuka na komade razdere,ali svaki se
pokunjio,uzmicao natrag i kušao da se malo podalje sam lajanjem
ohrabri.
Za par časaka su i oba ruska hrta stigla.

I oni su izdaleka svim srcem željeli,da se bace na vuka,ali smetalo ih
je njegovo neustrašivo držanje,snažno tijelo i smrtonosne čeljusti.
Nisu se usudili u blizinu,nego su i oni pristupili u krug onih,koji su
samo lajali.
Dotle se vuk u sredini obraćao sad na jednu sad na drugu stranu,spreman da se baci na svakoga i na sve.
Sad
su se i Danci pokazali,snažne životinje,svaka kao vuk jaka. čuo
sam,kako im je dahtanje prelazilo u režanje puno prijetnje,dok su se
približavali. činilo se da nose smrt neprijatelju.
No kad su ga
vidjeli rasrđena,neustrašiva s onim jakim i snažnim čeljustima,kako je
hladno gledao smrti u oči,znajući,da je neće sam podnijeti,spopao je
nenadani strah i sve tri danske doge kao i sve ostale.
Ta oni su
htjeli na nj navaliti,ali samo ne odmah,malo kasnije,dok im se vrati
dah. Ta oni se nisu vuka bojali. Kako bi? Dobro su znali,da će onaj
pas,koji prvi navali,skupo platiti,ali toga ih nije bilo strah,oni su
samo htjeli,da malo odahnu.

Dok je ovih deset pasa skakalo oko
nijemog vuka,zašuštilo je nešto u grmu i činilo se,da je doletjela
bijela lopta,koja se pretvorila u malog buldoga i napokon je
Bjelko,najmanji,zadnji stigao,teško dišući i hropćući do svojih
drugova,koji su skakali i lajali u krugu oko vuka,a nijedan se od njih
nije usudio navaliti na toga razbojnika.

Je li on oklijevao?
Ni časa. Skočio je kroz krug onih kukavica upravo vuku za vrat,a ovaj
se oborio na nj sa svim svojim oštrim zubima.
Mališ je još
jedamput skočio na nj,a onda više nijesam mogao pravo vidjeti,što je.
Vidio sam samo jedno zamršeno klupko pasa i činilo mi se,da je mali
bijeli zgrabio zubima razbojnikovu gubicu. Svi su psi bili naokolo. Sad
im više nijesmo mogli pomoći,a nije nas više ni trebalo,jer su sad
imali vođu,kome nije bilo premca u hrabrosti.
Kad je za nekoliko
časaka sve bilo svršeno,vidjeli smo sivonju,kako leži na zemlji,pravi
div,a gubicu mu je još uvijek stiskao mali bijeli pas.

Došli smo u blizinu,da pomognemo,ali nije bilo potebno,jer se pomoći više nije moglo.
Vuk
je bio mrtav,a ja sam pozvao Bjelka,ali on se nije micao. Nagnem se
nada nj. "Bjelko,Bjelko,gotov je,ti si ga usmrtio". Ali moj Bjelko je
ostao tih; tad sam tek vidio,da ima dvije duboke rane na tijelu.
Htio sam ga dići. "Pusti stari,gotovo je!" On je tiho zarežao i napokon ispustio vuka.
Svi
oni grubi ljudi kleknuli su oko njega,a starome je Penroofu drhtao
glas,kad je rekao: "Radije bih izgubio dvadeset bikova,nego
dopustio,da mu se to dogodi".
Ja sam ga uzeo na ruke,gladio ga i milovao po glavi.
On je još jednom tiho zarežao,kao za zadnji zbogom,liznuo mi ruke i nikada više nije režao.

To je bio žalostan povratak za mene.
Nosili smo sa sobom golemo vučje krzno,ali inače nam povorka ni u čem nije nalikovala na trijumf.

Maloga smo junaka pokopali pod jednim humkom iza Penroofova posjeda.
A Penroof je pri tome mrmljao: "To je bio značaj,bez značaja se ne može ni jedna životinja uzgojiti".


KRAJ

zanimljivo

Sutra ću nastaviti čitati...