Upala mokraćnog mjehura u pasa i mačaka

Upala mokraćnog mjehura u pasa i mačaka
Oboljenja organa mokraćnog sustava relativno su česta u domaćih mesojeda, a među njima velik značaj ima upala mokraćnog mjehura. Nastanak ovog oboljenja pospješuju tzv. pogodovni ili predisponirajući čimbenici, a to su kod pasa i mačaka sva ona stanja i uvjeti koji pogoduju dužem zadržavanju mokraće u mokraćnom mjehuru. Najčešći pogodovni čimbenici su neredovito izvođenje psa u šetnju, zatvorenost životinje u kući ili stanu u kojem životinja nema uređeni prostor za obavljanje nužde dok je vlasnik na poslu, zatim povećana prostata u starijih muških životinja, mokraćni kamenci i novotvorevine mokraćnog mjehura i mokraćnice.

Najčešće je upala mokraćnog mjehura uzrokovana raznim vrstama bakterija koje u mjehur mogu dospijeti tzv. silaznim ili uzlaznim putevima, te krvlju, što znači da uzročnici mogu dospijeti iz donjih dijelova mokraćnih organa (mokraćnica i genitalni organi), zatim iz bubrega i mokraćovoda, ali i krvlju tijekom općih infekcija organizma. Naglom razvoju i razmnožavanju bakterija u mokraćnom mjehuru pogoduje oštećenje sluznice koje nastaje zbog duljeg zastoja mokraće, promjene kiselosti sredine nastale iz istog razloga, te povišena koncentracija glukoze u mokraći kao posljedica šećerne bolesti od koje ponekad pate psi. Klinička slika bolesti ovisi o naravi samog uzročnika. U tipičnim slučajevima mokrenje je učestalo, a količina mokraće u jednom aktu mokrenja je veoma mala.

Prilikom mokrenja, životinja se jako napinje, a nakon mokrenja jedno dulje vrijeme ostaje u stavu za mokrenje. Nerijetko može doći i do poremećaja općeg stanja životinje, pa ona postaje tužna, prestaje jesti, a uz to se mijenja i izgled mokraće u tom smislu da ona postaje mutna, često s primjesom krvi ili gnoja i izrazito neugodna mirisa. Za veterinara je prepoznavanje ove bolesti relativno lagana, već na osnovu podataka o bolesti dobijenih od vlasnika, a postavlja se na osnovu kliničke slike bolesti i po potrebi dopunjuje fizikalnim i kemijskim pretragama mokraće. Liječenje je dosta uspješno, a trajanje liječenja ovisi o karakteru upale te o pravovremenom početku liječenja.

Autor: Velimir Glumac dr.vet.med.
Izvor: List Međimurje

Kamenci u organima mokraćnog sustava
Mokraćni kamenci dolaze u svih vrsta domaćih životinja, a mogu se nalaziti u bubrežnoj zdjelici, ureterima, mokraćnom mjehuru i uretri. Njihov oblik, veličina, struktura i kemijski sastav različiti su u raznih vrsta životinja. U domaćih mesojeda, većinom se sastoje od magnezijevog i amonijakalnog fosfata pomiješanog sa kalcijevim karbonatom i solima mokraćne kiseline. U mačaka su relavitno česti i kamenci sastavljeni od mas organskih tvari, a bez prisustva ranije navedenih anorganiskih soli.

Sam mehanizam nastanka kamenaca još uvijek nije potpuno razjašnjen. Smatra se da oni nastaju taloženjem navedenih kemijskih supstanci u mokraći, a središte ili jezgra taloženja tvori čestica bjelančevinske prirode i to najčešće propala epitelna stanica sluznice mokraćnog sustava u koju se počnu taložiti kristaloidne tvari u koncentričnim krugovima. Na taj način kamenac veoma brzo raste, pa on može da tri do četiri mjeseca dostići veličinu manjeg oraha. Ponekad su kamenci veoma sitni i ima ih mnoštvo, pa tada govorimo o tzv. mokraćnom pijesku.

Nastanku kamenaca pogoduju upale organa mokraćnog sustava i nedostatak vitamina A. Klinički simptomi prisustva mokraćnih kamenaca, tzv. urolitijaze, ovise o veličini i lokalizaciji kamenaca. Ako se jave jednostrano, kamenci u bubrežnoj zdjelici obično ne uzrokuju nikakve simptome, ali kod obostranih kamenaca dolazi do teške upale bubrežnih zdjelica. Ako se jedan ili više kamenaca zaglave u ureteru, javlja se veoma jaka bol praćena izrazitim nemirom životinje, tzv. bubrežna kolika. Kamenci u mokraćnom mjehuru obično ne uzrokuju nikakve znakove bolesti, a problemi se javljaju onda, kad kamenac iz mjehura dospije u uretru (vodopust), posebice u muških životinja gdje on obično i zaglavi. To čini veliki problem u pasa i mačaka koji u penisu imaju jednu kost, pa se kamenac obično zaglavi na mjestu suženja uretre ispred te kosti. Životinja je izrazito nemirna zbog boli, pokušava mokriti, ali joj to ne uspijeva. Kao komplikacija ovog stanja može doći do puknuća mokraćnog mjehura ukoliko je začep uretre potpun, a ako je začep djelomičan, dolazi do zadržavanja veće količine mokraće u mjehuru što rezultira upalom mjehura i resorpcijom sastojaka mokraće u krv s posljedicom uremijom i smrću. Kod djelomično začepljenja uretre, mokraća je često i krvava. Ukoliko kamenac bude izbačen mokraćom za nekoliko dana, stanje se brzo popravlja.

Liječenje može biti kiruruško (u težim slučajevima), ili simptomatsko, koje se svodi na olakšavanje izbacivanja kamenaca iz mokraćnih puteva, te ublažavanje upale i bolova.

Autor: Velimir Glumac, dr. vet. med
Izvor: List Međimurje